Starac

..". Kad god ga ne onemoguci ruzno vrijeme, ili u stanu ne zadrze poslovi, pa se umori i izgubi volju, Valent se spusta na ulicu. Unaprijed zna da na ulici, u strci, medju ljudima koji na starca ne obracaju paznju, nece dozivjeti nista lijepo i izuzetno. Osim toga, njegova su mjerila drukcija i ne moze ih primijeniti na ono sto se danas oko njega zbiva. Svjestan je da pripada proslosti koja je nekada bila buducnost. Ispunio ju je kako je najbolje znao i umio. Sada je prekasno zaliti i u mislima pretpostavljati drukciji svrsetak. Na ulici koja ga ne opaza, bas kao da je svjetiljka ili kosarica za smece, on promatra sto se zbiva u neposrednoj blizini. Gleda ljude razne dobi. Muskarce, zene, potomstvo. Rijetko se smiju. Napose ljudi srednjih godina nose pecat neke tuge i nezadovoljstva. Siva je boja njihovih lica i njihove odjece. Ima vremena pa polagano i bez zurbe odijeva dobro uscuvano odijelo koje se cini, kao da je nepoderivo. Tajna je u tome sto ga cuva, drzi na vjesalici i pohranjuje u ormar cim se svuce. Pa gdje bi ga izlizao kad lakat ne drzi na stolu. Iako bi mogao izaci napolje u kosulji i vesti koju mu je splela jos pokojna Ema, daje prednost odijelu. Tako potrosi vise vremena na pripreme. Dodaje obavezno i kravatu koja ga stiti da nagli nasrtaj vjetra ne udje kroz ovratnik i zapahne mu ovlas oznojena prsa. Pri kraju boravka na ulici cesto mu izbiju kapljice znoja. Tada se osjeca malaksalo, slabo..."